ICT sektor nema fiksno mjesto na karti. Softversko poduzeće nema stanovnike u okolini u klasičnom smislu, nema emisije koje općina mjeri, nema dozvolu koju potpisuje vijećnik. Ipak je društvena izloženost velika, i taj odnos raste sve neproporcionalnije: tempo kojim proizvod dobiva utjecaj na ljude veći je od tempa kojim ti ljudi o tome mogu izraziti mišljenje. Aplikacija koja u kratkom vremenu dosegne veliki dio jedne generacije, algoritam koji priprema odluke koje su prije donosili ljudi, prikupljanje podataka koje se širi bez vidljivog trenutka u kojem je za to tražena suglasnost. Nema fabrički ulaz ispred kojeg se može stati, i to čini pitanje ko je zapravo dionik težim nego u sektorima s fizičkim otiskom.
Prva skupina su korisnici, i ta skupina se rijetko poklapa s klijentom. Platforma za društvene mreže prodaje oglašivačima, ali ljudi koji imaju najviše štete ili koristi od proizvoda su korisnici koji ne plaćaju. Ko želi imati tu razliku u vidu, mora znati što želite znati od zaposlenika jednako dobro kao i od ljudi koji koriste proizvod, jer se često obje skupine mogu prepoznati po nezadovoljstvu istom internom odlukom.
Druga skupina je vlastita razvojna organizacija. U sektoru gdje se proizvod velikim dijelom sastoji od odluka koje donose inženjeri, dio društvene odgovornosti leži na ljudima koji rijetko sjede za stolom u upravi. Ono što razvojni tim misli o funkciji koja je tek postavljena u produkciju, signal je koji je često dostupan ranije nego mišljenje neke vanjske strane, a to interno mišljenje ponekad je najpotcjenjeniji dio razlike koju upit učini vidljivom.
Treća skupina su regulatori i zakonodavci, skupina koja u ICT sektoru raste brže nego u sektorima s dužom povijesti regulacije. Zaštita podataka, algoritamska odgovornost, tržišna moć: teme koje su prešle iz tehničkog detalja u politički dosje bez da je poduzeće samo promijenilo nešto na svom proizvodu. Poduzeća u financijskom sektoru poznaju taj obrazac duže; ko želi vidjeti kako se sektor odnosi prema nadzoru kao stalnom dioniku, pronalazi sličnu strukturu u vanjskim stranama koje u financijskim uslugama određuju povjerenje.
Četvrta skupina je manje vidljiva, ali ne manje prisutna: dobavljači i partneri o kojima platforma ovisi, a koji sami također moraju razmišljati o svojim vlastitim dionicima. Cloud infrastruktura radi na energiji, i pitanje ko o tome sudjeluje u razgovoru dodiruje teme koje su opisane u stranama koje u energetskom sektoru određuju teren, čak i ako softversko poduzeće sebe rijetko vidi kao potrošača energije.
Peta skupina je šire društvo bez direktne veze s proizvodom: ljudi koji se nikad nisu prijavili, ali će se suočiti s odlukom koja je pripremljena putem algoritma. Ova skupina nema račun, nema ugovor i nema dozvolu na koju bi se mogla pozvati, i zato ju je najlakše zaboraviti i najteže dosegnuti običnim upitom.
U sektorima s fizičkom lokacijom obično postoji stalna jezgra dionika koja se rijetko mijenja: stanovnici u blizini gradilišta, na primjer, kao što se vidi kod strana oko građevinskog projekta koje traže pažnju. U ICT sektoru ta jezgra se pomiče od proizvoda do proizvoda i od trenutka do trenutka. Incident s privatnošću naglo premješta pažnju na regulatore; postavljanje u produkciju koje krene po zlu premješta je na korisnike; preuzimanje premješta je istovremeno na konkurente i nadzor. Ko se drži jedne fiksne liste, propušta trenutak u kojem druga skupina postane najvažnija.
Ono što u ovom sektoru češće krene po zlu nego bilo gdje drugdje, je mala obaveza koja se tiho napusti. Najavljena funkcija koja treba doći „uskoro“ a nakon godine još nije objavljena, obećanje o privatnosti koje je tehnički još ispravno, ali je u praksi izdubljeno, obećanje o podršci koje je promijenjeno u sitnom tisku. Takvi trenuci teže više od velike investicije koja ne bude ostvarena, upravo zato što su dovoljno mali da nestanu bez najave. Ko želi pratiti taj obrazac, nije mu dovoljno mišljenje, već stalno mjesto gdje se obaveze stavljaju uz njihov ishod.
Ova stranica opisuje ko bi trebao sjediti za stolom u ICT sektoru, ne koliko vremena ili kapaciteta će taj razgovor interno koštati. To je drugo pitanje, i FTE TO AI za to ima drugi radni scan: taj po zadatku izračunava koji dio posla je moguće prepustiti AI-u, tako da postane jasno koliko prostora preostaje da se s tim dionicima stvarno razgovara, a ne samo da ih se identificira.
Vraag maar. Het interessantste antwoord komt meestal van wie u nog niet heeft gesproken.
Answers come from this site’s knowledge base. Not tailored advice, and not a scan of your company.